Mi i/ili oni

Marija Martinić

Oblast: Društvene i humanističke nauke

Izdavač: Futura publikacije

Broj strana:

153

Povez:

Broširani

Format:

22 cm

Godina izdanja:

2014

ISBN:

978-86-7188-156-2

Izaberite količinu

Cena:

770 RSD

Opis

Izgledat će kao da je istraživanje Marije Martinić o diskursu rata i mira pogodilo savršen tajming. Vijesti o historijskim gestama moderne, „prosvijećene” političke elite – poput isprika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u Bosni i Hercegovini i srpskog predsjednika Borisa Tadića u Vukovaru – kao da ne dolaze iz istog vremena iz kojega stižu vijesti o dnevnim ispadima „neprosvijećene javnosti”. Petnaest godina poslije rata, recimo, samo četvrtina hrvatskih maturanata, djece dakle rođene na početku rata, smatra NDH fašističkom državom: ta generacija danas u Hrvatskoj, ali i još više u Srbiji, generira nasilje pred kojim se moderno društvo i njegove elite uspješno prave zbunjenima.

Odakle taj dubok nesporazum deklarativnih i stvarnih diskursa? Pitanje je dobro, ali je pretpostavka kriva: stvar samo izgleda kao nesporazum. Elite koje deklarativno pružaju jedna drugoj ruku pomirenja, istovremeno za potrebe vlastitog samoodržanja pažljivo njeguju mitove što održavaju sobnu temperaturu trajnog ratnog (dis)kursa. Vijesti o gestama isprika iz dvadeset prvog stoljeća prate svježe vijesti iz dvadesetog, ili čak devetnaestog: u Srbiji se traži grob Draže Mihailovića i vodi historijska bitka za Kosovo, dok u Hrvatskoj, primjerice, upravo ovih dana bukti veliki akademski sukob izazvan knjigom osječke lingvistice Snježane Kordić o besmislenosti znanstvene definicije hrvatskog kao izdvojenog, autohtonog jezika etničkih Hrvata.

Tako izgleda Balkan godine 2010. – u to i takvo vrijeme stiže rad Marije Martinić o diskursu rata i mira u javnoj komunikaciji, o simboličkoj funkciji jezika, nacionalnim mitologijama i građanskom društvu. Ili barem tako, kako rekoh, izgleda. Ne zbog toga što je njezina teza kriva, već zato što je svoj rad mogla objaviti bilo koje od ovih proteklih petnaest godina, i uvijek bi tajming bio savršen. Štoviše, strah me da je Maja imala još mnogo vremena za svoj magisteriji i podjednako savršeni tajming.

U političkom metajeziku to se naziva demokratskom tranzicijom, a u znanosti povijesnom distancom. Naša je nesreća, naime, što mi u toj povijesnoj distanci živimo: utoliko je precizna analiza onoga što nam se događalo – ujedno i analiza onoga što nam se događa – potrebnija kako bismo iz povijesne distance jednom i izašli. Marija Martinić već na početku točno detektira problem: „I dok se željene evropske integracije vide kao završni čin demokratizacije društva, neprimećena ostaje činjenica da istinska demokratska tranzicija – još nije ni počela!”

Promišljanja poput ovoga tek su temelj za takav početak. Istinska demokratska tranzicija započet će, naime, tek onda kad historijski izvori za znanstvene radove o diskursima rata ne budu članci iz današnjih novina, i kad empirijski dokazi tih teza ne budu izlazili u unutrašnjopolitičkim rubrikama dnevne štampe.

Prepoznat ćemo je budemo li dovoljno strpljivi – a bogami i dugovječni – da sačekamo vrijeme kad će se tim temama baviti povijesničari a ne sociolozi, kad uvod o povijesnim uzrocima rata i mira u radu Marije Martinić o javnoj komunikaciji u civilnom društvu bude s pristojne povijesne distance. A tajming savršen.

Boris Dežulović

Iz iste oblasti