Imela i stablo495

Ivan Lovrenović

Oblast: Društvene i humanističke nauke, Sociologija, etnologija i antropologija

Izdavač: Biblioteka XX vek

Broj strana:

352

Povez:

Broširani

Format:

17 cm

Godina izdanja:

2011

ISBN:

978-86-7562-096-9

Izaberite količinu

Cena:

550 RSD

Opis

Ivan Lovrenović (1943, Zagreb), prozaist, esejist, novinar. Odrastao u Mrkonjić-Gradu, gimnaziju i filozofski fakultet završio u Zagrebu (južnoslavenske književnosti, jezik, etnologija). Radio u Mrkonjić-Gradu, potom u Sarajevu (urednik u reviji za kulturu Odjek, urednik u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost). Posle bega u maju 1992. s obitelji iz okupirane Grbavice, živeo do 1996. godine u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Nakon reintegracije Grbavice vratio se u Sarajevo. Objavio romane Putovanje Ivana Frane Jukića (1977) i Liber memorabilium (1994), kulturološke eseje Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (1998) i Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne kulture (2003), putopisnu prozu Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008 (2009), te niz knjiga književno-kulturološke i političko-kroničarske esejistike. Za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji dobio je 2009. godine nagradu „Midhat Begić” PEN-a BiH. Knjiga Unutarnja zemlja prevedena je na nemački, češki, mađarski i engleski jezik.

PREDGOVOR

Prvi decenij Dvadesetprvoga vijeka vrijeme je u kojemu su pisani tekstovi uvršteni u ovu knjigu.[1] U njima je pečat svakodnevnice i uplitanja u nju vidljiv i namjeran. Horizont te svakodnevnice – bosanske i postjugoslavenske svakodnevnice početka Stoljeća – nizak je, tijesan i zamračen. Bosna, strašna žrtva raspada Jugoslavije, glavnih aktera toga raspada, te svojih unutarnjih bjesova, kao da se vratila u predemancipacijsko stanje, u nekakav zagubljeni, mrtvi rukavac Historije, iz kojega nikako da izbije na glavni put, u Svijet. Postala je ne-mjesto; u takvoj mjeri, da za ljubav i za suosjećanje s njezinom tragedijom treba premnogo snage i empatije, jer su i tragedija i suosjećanje uniženi, instrumentalizirani i politički unovčeni do rugla i do besmisla.

Priznajući taj svijet, tu „zemlju mrke lepote” (Andrić) u potpunosti i bez ostatka svojim, autor se nada da će čitalac u ovim tekstovima primijetiti težnju da segnu iznad njegova niskog i mračnog horizonta, da istraže ili barem naslute bolje mogućnosti.

U toj vrsti traganja, koje jest zakletost i strast, makar po tipu mišljenja i osjećanja bila skeptična i melankolijska, ni od kakve pomoći ne mogu biti ublažavajući mehanizmi. Lice stvarnosti neće prestati biti gorgonsko tako što od njega okrenemo vlastito. Istinska privrženost svojemu svijetu ima samo jedan oblik dostojan da mu se pokloni vjera: kritičnost, osviješteno odbacivanje iluzija i samoobmana, odbijanje jeftine utjehe i prazne nade. Krleža je bio dovoljno slobodan da ode do kraja: „Negacija je moj familijarni oblik prihvaćanja svijeta.” Pažnja: prihvaćanja!

Duhovni mekušci, iluzionisti raznih vrsta, optimisti po zadatku, a nadasve dogmati patriotizma, ljubitelji Države i trubaduri Nacije – nalaze u tako svjedočenom pripadanju i prihvaćanju stotinu razloga da sumnjiče, anatemiziraju, izgone. Odatle sudari i konfrontacije, tekstovi i kontratekstovi. Bilo ih je u naznačenom Deceniju mnogo; ovdje su uvršteni samo oni najindikativniji. Nimalo nježni, rijetko koncilijantni – i oni su znak vremena i oblik pripadanja. Također, i znak čežnje za mogućnošću drukčijega komuniciranja: takvoga, u kojemu oštrina neslaganja neće proizvoditi uzajamno satiranje, nego će rađati intelektualnu radost ogledanja suprotstavljenih ili samo različitih ideja i argumenata jednoga u drugome. Jedva da se tomu možemo nadati, ništa nije važnije nego uvijek iznova pokušavati.

2011. I.L.

Iz iste oblasti