Divlja tama

Sigurno postoje valjani razlozi zašto, recimo, sestra ne može biti psihoterapeut svom bratu. Takvih pravila u literaturi nema, ali moram priznati da se oduvijek, više stidljivo nego malo, plašim što ću zateći iza korica bratove knjige. U slučaju „Divlje tame“ slutio sam kakvog ću Mehmeda tamo pronaći ali strah je svejedno ostao. Strah je to koji dolazi iz osjećaja krivnje što toliko malo vremena posvećujemo onima koje volimo a s godinama svaki putnik je za godinu dana svjesniji da nas sve čeka ono finalno, zadnje putovanje nakon kojeg više neće biti susreta koji bi nam omogućili da se podsjetimo koliko smo vezani uspomenama od kojih se pravi bratska, sestrinska, prijateljska i svaka druga ljubav.

Otvorio sam rukopis pod nazivom „Divlja tama“ i susreo nekog meni slabo znanog Mešu. Znao sam da on postoji ali se uvijek postojano trudio zaštiti druge od surovosti i divljine njegove tame koja je nad njegovim stihovima do sada lebdjela tek kao mogućnost.

Prijateljica, koja se prošle godine prvi put susrela s Mehmedovom poezijom, otpuhnula je i izjavila kako njegove pjesme pulsiraju erotikom. Ta je erotika i dalje tu samo što se sada upustila u borbu sa smrću. Postala je zadnja brana ljudskog prava na ideju vječnosti u kojoj ćemo moći nadoknaditi svu ljubav koja nam nije pružena i svu ljubav koju nismo pružili čekajući prokleti pravi trenutak koji nam stalno izmiče. „Divlja tama“ je Mešin pravi trenutak. Mehmed ga je velikodušno podijelio s nama. A za ljubav se ne treba zahvaljivati. Ljubav treba uzvratiti. Vrijeme je da se zaljubite u Mešine stihove. Bestidno pozovite još nekoga. Ovo je takva igra. Nema kompromisa. Divlja je i tamna. Zove se ljubav.
Marko Tomaš, zurnal.info