Đavo u Sarajevu i poslije

“Dušu mu đavo utrapi nekakvom žandaru, čovjeku bez duše, koji se odjednom postidje svoga posla i kupi kavez i u kavezu slavuja. A kad mu slavuja očerupa mačak, sažali se nad svojim životom, sa osam metaka napuni mačka, a devetim sebi usta i zauvijek zanijemi.

Istu noć izikri se zlatna ribica, koja kad poraste proguta zlatan prsten sa crnim kamenom i nastani se u crnoj cipeli sa asfaltiranim đonom na dnu potoka. U toj je cipeli za velike suše nekakav mačak sa očima boje olova i grančicom jorgovana zalijepljenom za brkove pronađe polumrtvu i proguta poluživu. Ali se ribica uzjoguni i oboje izdahnu u međusobnom praćakanju.

Prije zore rodi se pisac ove priče i kao svi pisci postane podijeljena ličnost. A ovu priču napiše neko drugi.“

Iz knjige