Anđeo mi banu kroz rešetke

Poezija Stevana Tontića je gotovo od svojih početaka prožeta temeljnom dramom ljudskog bića u jednom (pred)apokaliptičnom stanju u kome se nalazimo ne samo danas, već tu podrazumevajući i dublju istorijsku perspektivu. Duboko pesimistična, zasnovana na «gorkom talogu iskustva» i nihilističkom smislu istorije, ona ostavlja vrlo malo prostora za nešto što bi imalo izvjestan katarzičan ili iskupiteljski kvalitet. No, ovaj autor posjeduje rijedak dar da nepatvorenom, vanrednom pjesničkom retorikom i zavidnim stepenom imaginativnosti ipak posvjedoči i unese tračak smislenosti i divinizacije u to iščašeno vrijeme. Iako većinom progovara o arhetipskim situacijama i temama jezikom ponornih vizija, njegova poezija je nedvosmisleno lična, aktuelna i samosvojna, a povremeno u njoj probljesnu i rijetki, utoliko dragoceniji, trenuci epifanijskog prepoznavanja simboličkih potencijala u svakodnevnom, čulne punoće i sušte liričnosti.(Alen Bešić)