0

Pretraga

Travnička hronika

Šifra proizvoda978-86-6105-047-3

1.595,00 din.

Autor

Izdavač

Godina izdanja

Broj strana

454

Povez

Format

21 cm

Oblast

Travnička hronika (1945) je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu evropskog realističkog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog ostvarenja. Roman je ispripovedan u trećem licu i sklopljen je od prologa, epiloga i 28 poglavlja. Razlika između travničke i višegradske hronike jeste u tome što se roman Na Drini ćuprija mahom zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi dok je Travnička hronika nastala imaginiranjem vrlo bogate dokumentarne građe. Hronika o Travniku je beletristički sedmogodišnji letopis koji obrađuje vreme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Prema poetičkom pravilu koje važi za sve Andrićeve romane (izuzimajući donekle Gospođicu) i ovaj roman okrenut je istoriji. U procesu stvaranja Travničke hronike Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autentičnu spisima o istorijskim ličnostima koje su predstavljene u romanu. Istorija je “utkana tako reći, u svaku rečnicu (do te mjere, ponekad, da bi se mogle staviti, pri dnu stranice referencije izvora), dajući joj na taj način izvjesnu autentičnost i životnost”, napisao je Mithad Šamić u studiji Istorijski izvori Travničke hronike.

Od svih Andrićevih dela hronika o vezirskom gradu ima najviše likova. Ključni lik dela je francuski konzul Žan Davil, Parižanin tanane prirode, pesnik po osećanju sveta. Taj istorijski verifiikovana ličnost je kao prototip poslužio Andriću za oblikovanje književnog lika u kojem se kao u osetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine, običaja i navika bosanskog sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi čovek evropskog obrazovanja, nije video ljude kao što su bili Travničani, ni običaje kao što je audijencija kod turskog vezira, ni navike kao što je pljuvanje nedobrodošlog stranca. Susretom francuskog diplomate koji čita klasičnu tragediju turskom verodostojniku i kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andrić je hteo da prikaže sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada neće pomiriti, a jaz između njih neće biti prevaziđen ni pokušajima njihovih najdobroćudnijih predstavnika.

Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu početkom 19. veka. Skromni bivši pogranični oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bačen u međuprostor dveju civilizacija, ne razumevajući do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obeležen brakom sa ženom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove službe u Travniku ni istočnjački svet ćutnje i tajnih radnji čiji su oni predstavnici. On takođe nije razumeo ni novi građanski svet francuske države ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je često dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i čudne žene.

Vezirov Konak je treće središte političkog života i mesto najčešćih susreta trojice diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: “Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji.” Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namere, javiće se novi osvajač, ovoga puta u Evropi, Napoleonova imperija.

U Travničkoj hronici sudarila su se četiri sveta, različita po veri, kulturi, istoriji, običajima. Emisari zapadnih i istočnih svetova našli su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski ćehaja, teftedar Baki, kao i travničke kasablije, u neprestanim su međusobnim sukobima i stalno iskazuju mračne ljudske nagone. Čak i ako neki od pripadnika tih toliko različitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suočava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafniću.

Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čoveka, suštinsko nepoštovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Ćutljivi travnički trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: “Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih”, ali zbunjen ne uspeva to da ih izgovori.

Proizvod je dodat u korpu