0

Pretraga

Nagasaki

Šifra proizvoda978-86-6145-059-4

475,00 din.

Autor

Prevod

Prevod sa

Izdavač

Godina izdanja

Broj strana

94

Povez

Format

20 cm

Oblast

Sve počinje time što stvari nestaju, ili menjaju mesto.

Šimura-san živi sam u tihoj kući koja gleda na zaliv i brodogradilište Nagasakija. Taj sasvim običan čovek svakoga jutra odlazi na posao u gradsku meteorološku stanicu proklinjući zričanje zrikavaca, ručava sam i rano se vraća u svoj dom u kom vlada red i odmerenost. Ipak, on počinje pedantno da popisuje količinu namirnica u svojim kuhinjskim plakarima i proverava nivo pića u frižideru. Jer, u tome svetu u kojem ništa nepredviđeno ne može da se desi, nešto nije u redu.

„Kao što ću saznati kasnije, kad mi bude telefonirao jedan inspektor,agenti su na mojoj kući zatekli zaključana vrata. Nijedan prozor nije bio otvoren, što ih je začudilo. Pošto su obili bravu, još su se više začudili kad unutra nisu uhvatili nikoga. A sve je bilo zatvoreno. Verujući da je posredi neko zavitlavanje, zamalo nisu odmah otišli. Taj što je smislio tu šalu skupo bi platio, gospodine Šimura, naglasio mi je. Da umire savest, ipak, pretražili su svaku odaju. I tek u poslednjoj, u sobi sa tatamijima…“

Ovaj roman je inspirisan istinitim događajem, a pisac je od jedne male novinske vesti uspeo da, umnožavanjem glasova, saopšti razmišljanja o Japanu, starosti, usamljenosti, položaju žena u njemu. Na samom rubu stvarnosti, ovaj roman nas poziva da preispitamo međuljudske odnose u savremenim društvima.

Francuski pisac i novinar agencije Rojters, Erik Faj (1963), autor je dvadesetak zapaženih knjiga – romana, pripovedaka i eseja – a za kratki roman Nagasaki dobio je krajem oktobra 2010. Veliku nagradu Francuske akademije.

Čuveni francuski kritičar Reno Martinjon, oduševljen njegovim romanom prvencem Usamljeni general (Le Général Solitude, 1995) napisao je za Figaro literer, književni dodatak dnevnika Figaro, da „zalazi u predele po kojima su bludeli Dostojevski i Kafka“.

Za zbirku pripovedaka Ja sam čuvar svetionika (Je suis le gardien du phare, 1998), dobio je nagradu „Deux Magots“, a za roman Krstarenje na kiši (Croisière en mer des pluies, 1999) Uneskovu nagradu „Fransoa Galimar“. Na veliki uspeh kod kritike i čitalačke publike naišli su i njegovi romani „Pepeo moje budućnosti“ (Les cendres de mon avenir, 2002) i Moji noćni vozovi (Mes trains de nuit, 2005). Napisao je i više eseja o Ismailu Kadareu.

O svom detinjstvu, odrastanju i o tome šta znači biti pisac, govori u svom autobiografskom delu Uvek ćemo imati Pariz (Nous aurons toujours Paris, 2009).

Proizvod je dodat u korpu