0

Pretraga

Jugoslavija, zemlja snova

Šifra proizvoda978-86-7562-142-3

1.320,00 din.

Autor

Izdavač

Godina izdanja

Broj strana

414

Povez

Format

16 cm

Oblast

,

Božidar Jezernik (1951) je redovni profesor etnologije Balkana i kulturne antropologije na Univerzitetu u Ljubljani. U središtu njegovog naučnog rada je etnološko i antropološko istraživanja Balkana i srednje Evrope. Prva Jezernikova knjiga je studija o italijanskim koncentracionim logorima Borba za opstanak (na slovenačkom 1983, na engleskom 1998). O životu u nemačkim koncentracionim logorima pisao je u knjizi Seks i seksualnost in extremis (1993, Ljubljana), a o životu u jugoslovenskim logorima u knjizi Non cogito ergo sum (Ljubljana, 1994). Prerađeno izdanje ove druge knjige objavljeno je u prevodima na srpski, poljski i nemački jezik. Jezernik je autor i urednik nekoliko knjiga o socijalnoj memoriji, među kojima je i monografija Nacionalizacija preteklosti (Ljubljana, 2013), koja je obavljena i u prevodima na hrvatski i engleski jezik. Proširena verzija njegove knjige o izveštajima s putovanja po Balkanu Dežela, kjer je vse narobe (Ljubljana, 1998), objavljena je u prevodima na engleski, turski, poljski, srpski, italijanski, albanski, nemački, bugarski i ruski jezik. Srpski prevod objavljen je u Biblioteci XX vek pod naslovom Divlja Evropa (prevod S. Glišić, 2007), a u Biblioteci XX vek objavljen je i zbornik radova Imaginarni Turčin (prevod A. Bešića i I. Cvijanovića, 2010), koji je uredio Jezernik. Za knjigu o kafi i kafanama (Kava – čarobni napoj, 2012) dobio je u Pekingu 2014. godine nagradu Gourmand Award za najbolju knjigu o kafi.

Iz Predgovora

Sto godina je proteklo otkako se rodila Jugoslavija i više od četvrt veka otkako je u novim balkanskim ratovima ova zemlja nestala sa geopolitičke karte sveta. I pored toga, sve do danas ona ostaje jedna velika nepoznanica, zagonetka. Doista, naše znanje o Jugoslaviji može nekog da podseti na jednu indijsku priču u kojoj se govori o tome kako su slepi ljudi došli do toga kako izgleda slon tako što su ga dodirivali rukama. Svaki od njih dodirnuo je drugi deo slonovog tela, pa je jedan – dodirnuvši njegovu nogu – utvrdio da liči na drvo, drugi – dodirnuvši slonov rep – da liči na zmiju, i tako dalje. To je, prema nekim verzijama ove priče, izazvalo svađu i tuču između ljudi koji su slušali ova različita mišljenja o slonu.

Proces raspada Jugoslavije bio je ispunjen krvavim i tragičnim slikama, iz čega se obično zaključivalo da je već sam način kako se ona raspala ujedno i najbolji dokaz da je bila postavljena na loše temelje, da je sadržavala previše protivrečnosti da bi mogla čestito živeti i preživeti. Ratovi koji su usledili jedan za drugim u 1990-im godinama tumačeni su kao dokaz da se radilo o zemlji sa mnogo istorije, prepunoj netolerantnih nacionalizama.

Međutim, takvo gledanje je pogrešno. Razlika između Jugoslavije i drugih nacionalnih država nije bila u nekom višku istorije koji narod nije bio u stanju da svari, niti su njeni nacionalizmi bili toliko netolerantni da se problemi ne bi mogli rešiti pomoću glasačkih kutija. Polazna pretpostavka ove knjige jeste uverenje da razvojni put Jugoslavije nikako nije bio predodređen da teče u pravcu kojim je tekao; mogao je teći i u više drugih pravaca. Ali, kad se onda postavi pitanje zašto on nije tekao u nekom od drugih mogućih pravaca, ubrzo možemo da vidimo da je priča o višku istorije bez osnove, da problem Jugoslavije nije bio u višku nacionalizma, već u njegovom manjku.

Ime Jugoslavija je prvi put upotrebljeno u Habzburškoj carevini nakon izbijanja Proleća naroda, kada je upotrebljeno kao ime za romantične snove o modernizaciji i napretku. Baš kao u poznatoj narodnoj pesmi: „Ko je ima, taj je nema; ko je nema, taj je sanja“. Jugoslavija je tada zamišljena kao „zemlja snova“ u kojoj su ujedinjeni svi Jugosloveni, bez obzira na razlike koje su postojale između njih u jeziku, prošlosti i veri, i kao zajednica koja je trebalo da bude dovoljno velika i jaka za uspešno takmičenje u uslovima nove, kapitalističke proizvodnje.

Proleće naroda je probudilo narodnu svest i kod naroda na slovenskom jugu. Sima Marković, na primer, nije imao težak zadatak kad je dokazivao da su se i Srbi i Hrvati i Slovenci, nezavisno jedni od drugih, razvili u samostalne moderne narode (Marković 1923: 108). Međutim, u isto vreme kada su se formirala pomenuta tri naroda, pojavljuje se i ime Jugoslavija kao ime koje je uključivalo u „zamišljenu zajednicu“ (Anderson 1983) sve Slovene na jugu Evrope. To znači da Jugoslavija, kao zemlja snova, od samog početka nije bila samo jedna, već je uporedo postojalo više njih, a njihovi protagonisti u takmičenju za srca i umove naroda mogli su da međusobno sarađuju, da jedni drugima protivureče ili da se bore jedni protiv drugih.

Međutim, Jugoslavija je uvek bila više od imena. Ako je krajem dvadesetog veka borba različitih gledanja na prošlost i budućnost dovela do raspada Jugoslavije, to ne znači da su snovi o boljoj budućnosti iz kojih se ona iznedrila izgubili na vrednosti. Kako je svojevremeno podsetio urednik magazina The Economist Volter Bedžet, sasvim slično antičkom Talesu, koji je gledajući u zvezde upao u jamu, Jugoslaviju su stvarali sanjari koje su savremenici ismejavali da brinu za ono što ih se ne tiče (Bagehot 1872: 187). A da su snovi o Jugoslaviji bili u skladu sa duhom vremena, najbolje pokazuje već sama činjenica da je ona ostvarena, i to ne samo jedanput, već dvaput u svojoj istoriji. Ona je, zaista, dva puta i nestala sa istorijske pozornice, ali nijednom nije umrla prirodnom smrću: prvi put su je raskomadale neprijateljske sile izvana, a drugi put su je rasparčale domaće snage iznutra (usp. Magaš 1993: vix).

U devetnaestom i prvoj polovini dvadesetog veka nacionalističke ideje su najviše jačale u ratovima, kao da su ove ideje pravu životnu snagu crple iz prolivene ljudske krvi: što je bilo više prolivene krvi, ideje su bivale jače. Okupljanje pod jasno suprotstavljenim zastavama budilo je u narodima zanos za zajedničku akciju, ostrašćivalo je odvažnost, samopregor i herojstvo, slavoljublje i pohlepu, kao i strah i zebnju. Stoga ova knjiga prati događanja od vremena kada je jugoslovenska misao jačala zbog Francusko-pruskog rata 1870. godine, Hercegovačko-bosanskog ustanka, Srpsko-turskog rata, okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine i Balkanskih ratova, pa sve do Velikog rata, kada je pobedom sila Antante i prihvatanjem principa samoopredeljenja naroda omogućeno osnivanje prve nacionalne države Jugoslovena.

Iako su se u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi put u istoriji, našli ujedinjeni skoro svi Srbi, Hrvati i Slovenci, kao i Crnogorci, Bošnjaci i Makedonci, ona je bila osnovana kao nacionalna država jednog naroda sa tri plemena, odnosno troimenog ili trojed(i)nog naroda, kojeg su geografija i istorija vekovima odvajale. Bez pobede Antante u Velikom ratu i primene načela samoopredeljenja naroda, istaknutog u četrnaest tačaka američkog predsednika Vudra Vilsona, ne bi bilo ni nacionalne države Jugoslovena. Ali ne treba smetnuti s uma da nje ne bi bilo ni onda da političko vođstvo Jugoslovena nije dovoljno ubedljivo predstavljalo svetu i branilo ideju da Jugosloveni, budući jedan narod, iznad svega žele da se ujedine, pri čemu su ovu ideju prihvatali kao svoju.

Osnivanje jugoslovenske nacionalne države ujedinjeni narod pozdravio je sa velikim oduševljenjem. Ali borba političkih stranaka, nažalost, ubrzo je dovela do borbe oko pitanja da li su Jugosloveni jedan ili tri naroda, koje je ubrzo počelo da ispunjava čitav politički život Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Već posle petogodišnje političke borbe oko ovog pitanja, narod se na izborima 1923. godine plebiscitarno podelio na tri naroda, koji su tada zajedno napustili put stvaranja jedinstvene države i nacije. Nacionalna država Jugoslavija, dakle, bila je mrtvorođeno dete: prestala je da živi kao država jednog naroda pre nego što ju je kralj Aleksandar nazvao jednim imenom. Sa svojim velikim autoritetom i poštovanjem koje je uživao kod naroda, on bi, možda, i uspeo da joj udahne život. Ali baš je taj strah vodio ruku onoga koji ga je usmrtio u Marselju 9. oktobra 1934. godine.

Za osnovne izvore svojih razmatranja nisam pošao od uobičajene prakse da prošlost najbolje spoznajemo iz dokumenata, sporazuma, pisama. Naime, dobro nam je poznato da su mnoga pisma napisana sa težnjom da zavedu onog kome su upućena, da su brojni sporazumi potpisani sa namerom davanja lažnih obećanja, da je stotine dokumenata sastavljeno s ciljem koji u njima nije naznačen čak ni između redova. Lep primer predstavlja Krfska deklaracija koja je poslužila kao pravna osnova osnivanja prve zajedničke države Jugoslovena. Deklaraciju su potpisali Ante Trumbić, u ime Jugoslovenskog odbora i Nikola Pašić, u ime vlade Kraljevine Srbije. Mada su svoje potpise na dokumenat stavili posle višenedeljnih pregovora u kojima je detaljno pretresan sadržaj svake klauzule ponaosob, njeni potpisnici su sadržaj i značaj Deklaracije ne samo shvatali svako na svoj način, nego su je, svako prema svom shvatanju, razrađivali; isto važi i za ostale učesnike pregovora na Krfu jula 1917. godine.

Deklarisani cilj pregovora na Krfu bio je ujedinjenje jugoslovenskih državljana Dvojne monarhije sa državljanima kraljevina Srbije i Crne Gore u zajedničku nacionalnu državu.

Međutim, u ovom značajnom dokumentu najstarija jugoslovenska država se uopšte ne spominje. Ova prećutana činjenica u dokumentu rečito govori o tome koliko možemo iz tekstova pojedinih političkih dokumenata razaznati prave motive i ciljeve kojima su se rukovodili njihovi autori.

Poput drugih događaja koji su se odvijali u proteklom istorijskom periodu, o „zemlji snova“ teško je prosuđivati vodeći se isključivo savremenim trenutkom i savremenim stanjem duha. To što mi danas osećamo pri pominjanju jugoslovenske države ne znači da su i naši preci imali ista osećanja u vreme kada su je stvarali. Otkako je presahla vera u zagrobni život pokojnika sahranjenih u egipatskim piramidama, o njima možemo da razmišljamo kao o monumentalnom apsurdu. Ali nam ta saznanja ne kažu ništa o tome šta su mislili i osećali oni koji su u svoje vreme gradili ta arhitektonska čuda: kako su oni gledali na piramide.

A baš to, kako je izgledala Jugoslavija kao zemlja snova političkih vizionara, kako su budili u narodu zanimanje i ljubav za svoje snove i pozivali ga na njihovo ostvarivanje, s jedne, te koji su bili najvažniji graničnici u tim procesima i kakav je bio odnos između snova i njihovog ostvarenja, s druge strane, tema je kojom se bavi ova knjiga.

Proizvod je dodat u korpu